Dakle, bio je 31.7.2013. Išli smo ja i jedan moj frend. Došli smo u Zagreb kasno ujutro, ja oko 9, a on oko 10. Najeli smo se u McDonaldsu pa smo otisli u Arena centar. Tamo smo bauljali 3-4 sata sve dok nismo otišli čekati pred arenu. Nakon sat vremena čekanja, pustili su nas unutra gdje smo opet malo čekali da uđemo u dvoranu. Kad smo napokon ušli, našli smo si mjesta negdje ispred s lijeve strane ali su nas dečki iz fan kluba pogurali malo unazad. Nakon nekih 45 minuta su počeli svirati Voodoo Six. Awesome hard rock bend koji je isto toliko dugo svirao, ali nije se puno publike okupilo za njih i atmosfera tokom njihovog nastupa je bila pomalo crknuta. Ali su bili dobri. |
Pola sata nakon njih je nastupio Anthrax. Do tad se dosta publike ulilo u dvoranu i stisnuli su nas do same ograde. Moj frend se popeo na ogradu kad sam mu rekao da postoji šansa da će netko u publici pocet moshati (jer to mi thrasheri radimo na thrash metal koncertima). Anyway, sam Anthraxov nastup je bio bombastičan, a publika je bila luda. Još se sjećam kako smo svi mu zajedno pjevali Indians i Caught in a Mosh. Ali neke stvari koje sam očekivao se nisu dogodile. Npr: nisu odsvirali Madhouse i tokom pjesme Indians, Joey (pjevač) nije nosio svoju perjanicu i Scott (gitarist) nije plesao u krug, što tradicionalno rade na svakom koncertu. Ali su svejedno bili fucking awesome. Čak su se svidjeli i mom frendu, koji inače ne voli thrash metal.
Nakon njih su svi metalheadsi u okolici pojurili u dvoranu, ali smo se uspjeli udaljiti malo od ograde i više približiti sredini. Čekali smo tih 45 minuta kao da je 45 dana, znajući da dolazi nešto epsko, nešto božanstveno, nesto što nas tjera u overload sreće i headbanganja. Odjednom su se sva svijetla ugasila i na ekranima s obje strane pozornice su pustili kratke filmiće koji su prikazivali arktički pejzaž kao na naslovnici albuma Seventh Son of a Seventh Son .I odjednom je krenuo intro za Moonchild na klavijaturi. Cijela arena je planula kao luda. I onda su se pojavili! Bruce je istrčao na pozornicu, Steve, Janick, Adrian i Dave su već devastirali dvoranu sa svojim gitarama, a Nicko je lupao po bubnjevima kao da kuje Thorov čekić. Bilo je neopisivo prejebeno. Cijela publika (uključujući i nas dvoje) je potpuno poludjela i nismo se smirivali do kraja koncerta.
Još me trnci prolaze kad se sjetim trenutka kad je Adrian krenuo svirati uvodni riff od The Trooper i kad se Bruce pojavio u crvenoj britanskoj uniformi s Union Jackom u rukama. UNFORGETTABLE FUCKING EXPERIENCE! Ta božanstvena simfonija heavy metala se nastavila 2 i pol sata koja smo svi proveli headbangajući, skačući i pjevajući zajedno s Bruceom. Znam da su prve dvije bile Moonchild i Seventh Son of a Seventh Son. I da je zadnja bila Running Free. Još su svirali The Trooper, The Number of the Beast, Run to the Hills, 2 Minutes to Midnight, Phantom of the Opera, Fear of the Dark, Aces High, The Evil that Men Do, The Clairvoyant, Afraid to Shoot Strangers i pjesmu Iron Maiden. Bilo je pirotehnike i Eddie je izlazio na pjesmama Run to the Hills, The Number of the Beast i Iron Maiden.
Cijela arena je tada bila življa no ikad i nikad neću zaboraviti taj koncert. Još uvijek držim kod sebe kartu s kojom sam otišao tamo i poster Eddieja koji sam kupio na štandu tamo. I do dan danas ja sam pod teškim dojmom koji sam stekao na taj blaženi dan.
Piše:Domm
Nakon njih su svi metalheadsi u okolici pojurili u dvoranu, ali smo se uspjeli udaljiti malo od ograde i više približiti sredini. Čekali smo tih 45 minuta kao da je 45 dana, znajući da dolazi nešto epsko, nešto božanstveno, nesto što nas tjera u overload sreće i headbanganja. Odjednom su se sva svijetla ugasila i na ekranima s obje strane pozornice su pustili kratke filmiće koji su prikazivali arktički pejzaž kao na naslovnici albuma Seventh Son of a Seventh Son .I odjednom je krenuo intro za Moonchild na klavijaturi. Cijela arena je planula kao luda. I onda su se pojavili! Bruce je istrčao na pozornicu, Steve, Janick, Adrian i Dave su već devastirali dvoranu sa svojim gitarama, a Nicko je lupao po bubnjevima kao da kuje Thorov čekić. Bilo je neopisivo prejebeno. Cijela publika (uključujući i nas dvoje) je potpuno poludjela i nismo se smirivali do kraja koncerta.
Još me trnci prolaze kad se sjetim trenutka kad je Adrian krenuo svirati uvodni riff od The Trooper i kad se Bruce pojavio u crvenoj britanskoj uniformi s Union Jackom u rukama. UNFORGETTABLE FUCKING EXPERIENCE! Ta božanstvena simfonija heavy metala se nastavila 2 i pol sata koja smo svi proveli headbangajući, skačući i pjevajući zajedno s Bruceom. Znam da su prve dvije bile Moonchild i Seventh Son of a Seventh Son. I da je zadnja bila Running Free. Još su svirali The Trooper, The Number of the Beast, Run to the Hills, 2 Minutes to Midnight, Phantom of the Opera, Fear of the Dark, Aces High, The Evil that Men Do, The Clairvoyant, Afraid to Shoot Strangers i pjesmu Iron Maiden. Bilo je pirotehnike i Eddie je izlazio na pjesmama Run to the Hills, The Number of the Beast i Iron Maiden.
Cijela arena je tada bila življa no ikad i nikad neću zaboraviti taj koncert. Još uvijek držim kod sebe kartu s kojom sam otišao tamo i poster Eddieja koji sam kupio na štandu tamo. I do dan danas ja sam pod teškim dojmom koji sam stekao na taj blaženi dan.
Piše:Domm
Slike su preuzete od www.novilist.hr i www.dnevnik.hr